Snježna idila za cijelu obitelj
Svaki produženi zimski vikend naša je želja samo jedna – otići negdje gdje je puno snijega! Kako ga u Zagrebu nažalost već godinama nema, uputili smo se ondje gdje ćemo ga naći – u Sloveniju! Sloveniju dobro poznajemo i rado joj se vraćamo, kako na „stara mjesta“ koja već dobro znamo, tako i ondje gdje još nismo bili. Ove godine smo se odlučili na ovo drugo! U to ime, a u želji da uhvatim dobar smještaj za siječanj, na istraživanje sam se bacila već u studenom. Odabir je prvo pao na skijalište Vogel, no moja strast za istraživanjem me nije puštala na miru. Zbog nje sam prokopala još malo dublje i naišla na Pokljuku koja je jako blizu Vogela i koja me očarala već na prve fotke. Naravno, uslijedilo je novo istraživanje, ovaj put Pokljuke! Ako još niste čuli za skijališno područje Pokljuku (što mnogi nisu jer nije baš razvikana), znajte da se nalazi na visoravni u Triglavskom nacionalnom parku, da se prostire na nadmorskoj visini 1200 – 1500 metara i da je od Zagreba udaljena oko 215 km. I tako smo krenuli u novu, ovaj put nepoznatu avanturu!
Dok smo se vozili uzbrdo prema Goreljaku, raspoloženje u autu je bivalo sve…gore! Naime, unatoč prekrasnoj prirodi, nigdje nismo vidjeli ni jednu snježnu pahuljicu, a kamoli snijeg do koljena kojem sam se nadala. A kad je GPS „rekao“ da smo još svega 10 minuta od smještaja, sve mi je palo u vodu (nažalost, ne u snijeg). No, znate onaj osjećaj kad nenadana sreća zamijeni razočaranje? E, taj osjećaj nas je preplavio poput kakve lavine – kad smo na 3 minute od kraja našeg puta ugledali hrpu snijega koja nas je mirno i bezbrižno dočekala! Baš kao i naš smještaj na Pokljuki. Prvi uvjet za traženje smještaja mi je bila topla zimska kućica ili koliba, da ugođaj bude baš snježni, da se posve stopimo s prirodom i atmosferom – i, ništa manje bitno, da možemo ponijeti svu onu hranu koja nam je doma ostala od blagdana.
Zalin planinski raj je sve to! Naš smještaj je bio točno što sam tražila – kolibica na kraju puta u jednom malom, simpatičnom selu. S obzirom da je kolibica doslovno zadnja kuća u selu, cijela šuma iza nje je bila naše dvorište – što je super doživljaj ako volite divljinu i imate klince pustolovnog duha! Kolibica je namijenjena za boravak najviše četiri osobe. Ima sve što je potrebno za vikend na snijegu: peć na drva, kuhinjica, mali dnevni boravak, spavaći prostor za četvero ljudi + još jedan mali ležaj gdje bi stalo još jedno dijete, peć za kuhanje (što me odmah vratilo u djetinjstvo jer smo na takvoj peći sušili kore naranči, zbog čega je mirisala cijela kuća) i, reći ću još jednom – šuma kao dvorište! Kolibica nas je dočekala zagrijana i s prekrasnim poklon iznenađenjem od domaćina u obliku 10 svježih, domaćih jaja te nekoliko vrsta domaćih rakija i likera. Pravi aperitiv za još bolji zimski provod!
Daljnji provod ću opisati po danima, čisto da znate kako se što bolje organizirati ako dolazite na vikend kao što smo mi. Pa, krenimo!
Petak
Krenuli smo iz Zagreba u petak, na neradni dan (Sveta tri kralja). Putovanje je počelo rano ujutro jer smo prije stizanja na Pokljuku željeli prošetati Bledom i Bohinjskim jezerom, što svakako preporučujem i vama. Usput su vam idete li na Pokljuku i odličan su uvod u pravi zimski vikend! Tamo smo i ručali, tako da smo na Pokljuku došli odmorni i siti. To nam je dalo energiju da se odmah bacimo na ono po što smo i došli, a to je snijeg! Navukli smo skafandere, izvukli sanjke i krenuli u akciju, iz koje smo se vratili u svoju toplu kućicu. Zbog potpunoga ugođaja zapalili smo vatricu i već oko 20 h spavali kao klade. Što sve rade svježi zrak, priroda i akcija na snijegu – ne samo klincima, već i nama odraslima!
Subota
Subornji plan su bili skijanje i bordanje! Kako se baš taj vikend održavao biatlon, zadržali smo se u predjelu sportskog parka Pokljuka. Priroda i atmosfera su idealni za zabavu, a dodatno me oduševilo što uopće nema gužve! Sadržaja za klince je pregršt. Kod hotela se nalazi vučnica do vrha brda u čijem je podnožju mali ski vrtić, odnosno škola skijanja za klince – i to ne samo one starije predškolarce i školarce! Bilo je jako puno klinaca Livine dobi, čak i onih odokativno mlađih od nje. U takvoj ekipi je odmah stala na skije i jedva to dočekala. Štoviše, uspjela se sama samcata spustiti s jednog malog brdašca i to je bio moment za pamćenje! Faca puna ponosa, osmijeh ispod kape…znate kako je kad klinci nešto uspiju izvesti sami, bez pomoći nas odraslih i našega „ometanja“! Uz skije s kojima je sad jop više na „ti“, iskoristili smo priliku i da je upoznamo s bordom, za prvi put čisto da vidimo hoće li joj se i to svidjeti. Naravno da jest, ima tatu bordera – očito je to naslijedila od njega!
Nakon skijanja i bordanja smo se zaputili u istraživanje okolnih šuma, što je za mene koja se volim dičiti svojim poznavanjem prirode, završilo poprilično amaterski – naime, uspjela sam upasti u blato do koljena koje mi se „sakrilo“ u blizini potočića. Moram priznati, dobro sam se prepala jer me samo povuklo kao u hororcu. Nemojte da se to dogodi i vama jer nije neki ludo dobar osjećaj. Gledajte kamo idete, a ako u blizini ugledate potok, znajte da vas ondje ne čeka mali zeko! Kad ne gledate dolje, gledajte oko sebe jer je prizor uistinu idiličan. Svuda oko nas su bile male kućice/ kolibice koje izgledaju divno pod snijegom, doslovno kao da ste upali u bajku. Svježi zrak i mir da i ne spominjem – to treba svima nama koji živimo u gradu!
Ovo je prvi puta nakon dugo vremena da mi je bilo teško otići kući. Da smo barem ostali još dan ili dva! Mjesto je zaista idealno za odmor kakvog nisam doživjela u zadnjih 10 godina (#posao).
Nedjelja
Teška srca opraštamo se od kućice i odlazimo u obećani Aquapark Bohinj. Nisam puno istrazivala o njemu, no kako Slovenija poznata po termama, znala sam da ne može biti loše. I nisam bila u krivu. Bohinjski aquapark je malen, ali sasvim dovoljan aquapark za nedjeljno uživanje u bazenu. Ima sve što je potrebno da klinci (a i odrasli) budu zadovoljni. Tu su mali bazen za bebe, veliki bazen koji je spojen malim mostićima što baš super izgleda, dva velika zatvorena tobogana (hit za klince), jacuzzi i smjena za penjanje iz bazena. Karta se može kupiti na 3 sata ili na cijeli dan. Djeca do 4 godine ne plaćaju kartu, za odrasle (i dijete od 12 godina) karte su iznosile 45 eura. Mi smo ostali nekih cca 2 i pol sata, što nam je bilo sasvim dovoljno.
Nakon kupanja i povratka u Zagreb stali smo naravno na ručak i to u gostilnicu Štrud’l koju svakako preporučujem. Osim što ima izvrsne štrudle, sva klopa je domaća, s domaćim specijalitetima, ali većinom onima na žlicu – ričet sa suhim mesom, s kobasom, jota s kobasom…dakle, sve što vam treba nakon zimskog vikenda!
Smještaj koji nema svoj Instagram profil govori više nego tisuću slika – posvećenost miru, prirodi i autentičnom odmoru, daleko od digitalnog svijeta. Savršeno mjesto za “punjenje baterija” i doček Nove godine. (ako vam se posreći s terminima).
Al’ no worries, kako se osjećam kao dio tog planinskog raja jer sam se već udomaćila, za sve vas sam osigurala ekskluzivni popust!
Upotrijebite kod LIV5 i zgrabite svoj termin prije drugih! Požurite, mjesta se brzo popunjavaju!
Javite se na zalinplaninskiraj@gmail.com i spomenite kod za popust.
Ne čekajte, ovo je prilika koju ne želite propustiti!
