Kako smo se proveli na proputovanju na Braču
Za ovo putovanje na Brač sam znala da će biti posebno jer je “postava” s koferom bila nešto drukčija od one standardne Bruno, Liv i ja. Na ovo putovanje sam išla s mamom, sestrom i naravno Liv – znači, četiri generacije ženskog dijela kuće zajedno kreću u istraživanje otoka! Prošle smo godine tako otputovale na Maltu, a s obzirom da nam je bilo genijalno, došlo je vrijeme da i to ponovimo, no ovaj puta na bližem i domaćem otoku. Brač je, doduše, nekima od nas bio nepoznat baš kao i Malta. Naime,moja mama, svjetska putnica od koje sam i naslijedila ljubav prema putovanjima – nikad nije bila na Braču. Vjerovali ili ne! To sam iskoristila kao priliku da i ja nju negdje (opet) odvedem i tako nastavimo naš “začarani krug”. Iako sam godinama ljetovala na Braču, nikada ga nisam istražila do kraja, pogotovo ne s obitelji i Liv koja se tad još nije rodila, što znači da je moj pojam odmora, provoda i istraživanja bio puno drukčiji nego što je danas. Pa da vidimo kako nam je bilo!
Prije svega, moram još jednom zahvaliti poznavateljima Brača koji su mi se prije ovog putovanja javljali u inbox s odličnim uputama što i kako ondje – gdje jesti, šetati, naći dobre sadržaje i sve ostalo što sam poznavala tek površno ili barem drukčije nego “s ovom pameti”. “Bračani”, hvala vam i vidimo se “doli”, jer se mi vraćamo već prvom prilikom!
Dan prvi – camping Bunja i Postire
Za zabavna putovanja s djecom i obitelji je prije svega važan kvalitetan smještaj. Mi smo ga našli u Boutique Camping Bunja i to se ispostavilo kao najbolja odluka. Osim izvrsne lokacije (3 minute od Supetra), mobilna kućica mi je bila idealna za naš oblik odmora. Na hotel nisam niti pomislila (dinamika druženja bi nam bila znatno drugačija), a u biranje apartmana se nisam upuštala jer sam htjela biti sigurna da nam je sve dostupno i bez previše hodanja do smještaja (s obzirom da mama ne može puno hodati, a ni Liv još nije za prevelike rute). Kampovi su po meni uvijek super opcija, doduše za moj ukus samo pred ili post sezona (u sezoni vladaju prevelike gužve). Već i ptice na grani znaju o mojoj averziji prema gužvi (da, znam, možda bih trebala ići vidjeti je li u pitanju neki poremećaj), no šalu na stranu, intima, mir i ljepota su u polupraznom kampu nešto stvarno predivno za čitavu obitelj. A Boutique Camping Buja je baš stvoren za takav ugođaj i zabavna putovanja s djecom i obitelji!
To je mali intimni kamp od svega 20-ak mobilnih kućica i terena (placa, mjesta) za kampere. Ima vlastitu plažu, gdje je zapravo svaka kućica prvi red do mora. Naravno, uključujući “našu”! Iako mali, kamp ima sve što je jednom obiteljskom kampu potrebno – dječje igralište, bazen, velike i prostrane kupaonice (vanjske za ekipu s kamperima ili šatorima), prostor za zajedničko druženje (kafić – to još moram saznati kako funkcionira tijekom ljeta), dječje igralište, recepciju koja je na raspolaganju od jutra do kasno navečer. Oko nas je svuda borova šumica i kao što sam već rekla, na strateškom je mjestu s kojeg lako možete kamo god želite – a onda se odatle vratiti u kamp! Mobine kućice su opremljene s apsolutno svime što vam je potrebno (osim hrane, tu su i začini i ostale “sitnice” koje postaju “krupnice” ako vam zafale baš kad vam zatrebaju). Imaju televiziju, klimu, perilicu, dvije kupaone s tušem, dvije sobe, kuhinju, dnevni boravak i veliku terasu. Što vam još treba? Aha da, kuhalo za vodu i caffe aparat. Ne nosite ih sa sobom, imaju i to! Naša kućica je bila na idealnom mjestu za Liv, taman kod dječjeg igrališta. Zamislite si sad scenu gdje ja sjedim na terasi, pijem kavu(vino), ovisno o dobu dana, a Liv se igra u parkiću. Još je upoznala i simpa dječju ekipu iz kampera do našeg, pa nije bila “osuđena” samo na nas “starce”. Ma gdje ćeš bolje za nju, za nas i općenito za zabavna putovanja s djecom! Bazen još nije u pogonu, no prema informacijama s recepcije, otvara se 1.5. Taman da se zaletite za slavni prvi maj!
U kampu također imaju tzv. ‘staklenu sobu’ u kojoj su igračke, pa ako je vani ružno vrijeme, možete tamo hengati (nije igraonica, no ima dovoljno igračaka da dijete bide animirano). Zašto “staklena soba”? Pa vjerojatno jer je sva u staklu i ima ogromne staklene stijene, pa imaš osjećaj da si zapravo vani! Jako je cool i lijepo izgleda. Malo dalje možete pronaći i prostor s perilicom i sušilicom, tako da “ne brigajte” ako se dijete tijekom istraživanja uvali u kakvu lokvu ili slično. To je važan info za nas mame pustolova koji jedva čekaju gacati po prirodi! Super vijest za sve pesoljupce je ta da je kamp pet friendly. Ljubazno osoblje se jako potrudilo da nas pitaju za bilo što ako nam treba te smo dobili i cijeli plan što bismo sve trebali posjetiti na Braču. Baš zato volim ta ‘manja’, intimnija mjesta, jer je sve nekako više individualizirano, imaš osjećaj da se posvete baš tebi i da nisi dio neke vozne trake koju uvijek osjećam na “masovnim” lokacijama. U Boutique Camping Bunja smo se sve iz četiri generacije osjećale kao doma – a to je osjećaj koji želim na smještajima!
Naoružani super savjetima domaćina i već spomenutih Bračana s Instagrama, već prvi dan smo krenuli u istraživanje. S nama je krenula i bura! S obzirom da je vila vrlo jaka, uputili smo se u Postire u potrazi za zavjetrinom. Našli smo je, baš kao i odličan provod! U Postirama smo prošetali simpatičnim uličicama, popili kavu na rivi (bez vjetra) te se zadržali u parkiću koji nismo mogli zaobići. Liv + parkići = vječna ljubav u koju se ne miješamo! Slijedio je povratak u Boutique Camping Bunja na čašu vina i odmor bez kape i šala oko vrata. Ako idete na proljeće, ne zaboravite ih ponijeti. Nemojte da vas bura pronađe bez njih!
Dan drugi – Vidova Gora, Vela Freska, Bol, Zlatni rat, Kopačina
Sljedeći dan (bez bure na vidiku) je bio rezerviran za cjelodnevnu akciju. Prva na ruti je bila Vidova gora. Vidova gora se, sa svojim najvišim vrhom Vidovica, izdiže na oko 780 metara nadmorske visine nad Bračem te pruža spektakularan pogled na Bol, Zlatni rat i susjedne otoke. Na Vidovoj gori postoji tajanstvena Vještičja, odnosno “Vičja” jama u kojoj su se, prema vjerovanju starih Bračana, okupljale vještice koje su odande sijale strah i trepet otokom. Evo dobre priče za storytelling za djecu! Naravno da ne mora biti horor, pogotovo ako vaši klinci nisu fanovi opasnih negativaca kao što su vještice, vukodlaci, vampiri. Tu priču možete iskoristiti kako biste utvrdili da vještice ne postoje u stvarnosti – no kad je svijet još bio mlad, ljudi su vjerovali i u takve “likove”! Tako kaže povijest i svi to dobro znamo. Zašto s njom ne upoznati i klince? Možda sutra pobijede na Milijunašu. ☺
Put do Vidove gore autom je jednako spektakularan kao i sami dolazak na Vidovu goru. Vožnja kroz šumu je predivna avantura, pogotovo kada ne znaš gdje ustvari ideš. Na putu do gore sreli smo stado ovaca na što je Liv odvalila. Naravno da smo morali stati i naravno da smo su se razbježale čim smo izašli iz auta, tao da je moj savjet da im se divite iz daljine. I objasnite klincima da ne mogu s vama! S autom se može doći doslovno do samog vrha uz nekoliko stotina metara do vidikovca. Može se pristupiti i dječjim kolicima. Vrlo lagana i fora šetnjica koju možete iskoristite za i za priču kako je zapravo Vidova gora dobila ime. Dobila ga je po Svevidu, još jednom zanimljivom liku koji bi se mogao svidjeti klincima. Svevid ili Svetovid (i još brojne druge varijacije imena) je bio jedan od najvažnijih slavenskih božanstava koji je imao čak četiri glave. Tako je uspijevao lako i brzo vidjeti na sve četiri strane svijeta, na kojima mu ništa nije moglo promaknuti. Kako mu i ime govori, uvijek je sve vidio! Jahao na bijelom konju (važan podatak za Liv i ostale konjoljupce). Ne zaboravite ga! ☺
Nakon Vidove gore smo se zaputili u grad Bol i na Zlatni rat. Tu odmah oprez jer neka mjesta rade dvokratno, kao što je benzinska na koju smo srećom stigli. Neki pak ne rade uopće, tako da je dobro prethodno pitati lokalce radi li mjesto na koje planirate ići. Oni sve znaju još bolje nego Google! Bol je preslatko mjesto kojim smo rado prošetali, a posjetili smo i lokalni spomenik kulture Paloc, odnosno “kuću u kući” koja ima zanimljivu priču. Pripadala je stanovitom i vrlo odlučnom Marku koji ni za kakav novac ni pod oštrim prijetnjama nije želio prodati svoju kuću bogatim članovima obitelji Vuković, inače lokalnim svećenicima i kapetanima. Naravno da ih nije bilo briga za Marka! Unatoč njegovom protivljenju, započeli su graditi svoju kuću oko Markove, koju su naknadno planirali srušiti. No, kad su se zaputili u Mletke po građevni materijal, na povratku ih je zahvatilo veliko nevrijeme. Njihov brod se potopio i nitko se nije izvukao živ. Ostao je samo naš Marko koji je nastavio život u svojoj staroj kući. Ona se danas, u sjećanju na tu priču, naziva baš tako – kuća u kući. Posjetite je s klincima! Vjerujem da Marko ne bi imao ništa protiv toga, osim ako tamo ne mislite graditi!
Odmah pokraj “kuće u kući” se smjestio mali simpa kafić za koji sam sigurna da preko ljeta radi kao blesav, s obzirom na lokaciju i ugodan ambijent. Tamo smo popili najfiniju kavu ikad i zaputili se prema Zlatnom ratu. Do nje je moguće doći autom ili laganom šetnjom uz more (oko 20 minuta). O Zlatnom ratu se sve već dobro zna! Jedna od najljepših plaža na Jadranu, s uvijek drukčijom vizurom koju diktiraju valovi i vjetar. Super ju je vidjeti izvan sezone, kad nije gužva (opet taj moj “poremećaj”) i kad vani nije sparno. Možete prošetati, igrati se s djecom i posve se propustiti prirodi i moru. Ipak, obucite se dobro i pripremite za vjetar koji pak radi “dvokratno”. Dok ga na jednom dijelu plaže nema niti trunka, na drugom te želi otpuhati u more! Nas je skoro otpuhao i prilično smo se smrzli, što se ne bi reklo za ekipu koja se na drugom dijelu plaže bezbrižno sunčala bez daška istog vjetra. Pa smo im se i mi pridružili!
Od silnog sunčanja i izležavanja jako smo ogladnjeli i krenuli put dobro poznatog mjesta dobre klope, a to je konoba Kopačina u Donjem Humcu. No, tu neka vas ne zavara predsezona jer je konoba i tad puna! Potrebno je rezervirati stol za ručak, jer u suprotnom vjerojatno ostajete bez njega. To bi bilo šteta jer je tamo vrh! Tamo ćete zasigurno jesti najbolju i najmekšu janjetinu i
i ako pitate Liv, crni rižot koji je smazala u trenu (i s mog i sa svog tanjura). Toliko je slasno jela da su se ljudi s okolnih stolova divili, uz priču da nikad nisu vidjeli dijete koje tako slasno klopa. Ako imate klinca koji “mrzi jesti”, sad znate kamo s njim na ručak! Sve u svemu, to je bio izvrstan i pozitivno iscrpljujuć dan. Vratili smo se u kamp i našu kućicu te ostatak večeri čilali na terasi, uz zvuk mora i mira koji pruža. Zbilja nismo mogli naći bolji smještaj i već mi sad nedostaje boravak u kampu. Svakako se vraćamo, pa makar u sezoni! Ondje bih podnijela i najveću gužvu – pa ako ste njen fan, možda se i vidimo!
Dan treći – Supetar, Sutivan, Milna
Supetar, koji nam je zapravo pred nosom, ostavili smo za srijedu jer smo upravo zbog nosa i trebali u Supetar na Hitnu. Ništa strašno, samo vađenje konaca, no nek’ smo i to prošli da vam mogu reći da Hitna u Supetru funkcionira besprijekorno. Tako da to znate za ne daj Bože slučajeve. Mi smo bili gotovi za dvije minute, a onda uživale u suncu, kavi (i fjaki) na rivi. Naravno da smo na tom suncu i izgorjele, tako da vi budite pametniji od nas i bolje se opremite za sunčanje na kavi. Nakon nje smo otišli u Park prirode Sutivan. Tamo sam već bila i znala da je super, no sve ono dobro je postalo još bolje. U parku se puno toga promijenilo i postalo još bogatije, sadržajnije, ljepše! Nemojte ga propustiti kao lokaciju za zabavna putovanja s djecom jer je pun genijalnih sprava (tobogani, ljuljačke, penjačke aktivnosti) te životinja kao što su paunovi, fazani, purani, patke, guske, nojevi, zečevi, divlje i domaće svinje, kornjače, ovce, koze, krave, konji, magarci…dakle svi Livini “frendovi” i opsesije.
Na ulazu u park vas čeka dobrovoljna škrabica pred kojom piše da upad za odrasle iznosi 3, a za djecu 2 eura. No, toga se malo tko drži u praksi, a na ulazu nitko ne provjerava koliko ste dali. To je prepušteno vašem osjećaju, odnosno procjeni koliko mislite da vrijedi boravak u parku te kompletna briga o takvome kompleksu. Mi mislimo da vrijedi jako puno, pa smo tako s guštom ostavili više! Dočekao nas je preljubazni domaćin, gospodin Stipo. S velikim osmijehom nas je uputio kako najbolje samostalno istražiti park. U parku se može popiti kava (na suncu ili u hladu), uživati u pogledu na životinje, osobito iznimno zaigranog noja koji je Livin novi “predmet” želja za kućnoga ljubimca (dobit će ga, naravno, za Sveto Nigdarjevo). Tu je i krava koja obožava djecu (Liv želi i nju za doma, pa će je dobiti zajedno s nojem). Sve je jako lijepo uređeno i brižno održavano. Ne samo priroda i životinjske nastambe, već i sprave za klince kao što su tunelići, tobogani, penjalice, vrtuljak i pazite sad, mini zipline i žičara! Stoput smo se vozili gore, pa dolje, nikako da dosadi ni Liv ni nama “starcima”. Liv se super skompala sa Stipom, pa ju je odveo na jahanje – ali ne konja, već magarca! To joj je bilo novo iskustvo i sve u svemu, dan života. Gospodin Stipo nam je ispričao sve o samom parku o kojem se brine sa svoje dvije kćeri. Svakako se zadržite u razgovoru s njim jer je iznimno susretljiv, ljubazan, simpatičan, a Park prirode poznaje u dušu! Na kraju smo dobili i domaća jaja, na čemu i ovim putem zahvaljujem!
Put do ručka nas je odveo u Milnu. Tamo nisam nikad bila, što mi je bila potpuna greška i jako mi je žao što je nisam otkrila ranije, tijekom onih silnih godina na Braču. Milna je predivna, ugodna, nepropustiva! Tamo smo pojeli finu pizzu i najbolji ledeni vjetar koji sam ikad probala. Uz njega smo s rive gledali skiperski trening, što je fora novo iskustvo jer ga nikad još nisam vidjela. No, u Milni nikad nije kasno za neki prvi put – pa još jednom žalim što je nisam posjetila ranije! Nakon Milne smo se vratili u Boutique Camping Bunja, sa sretno umornom Liv. Još jedna prednost kampa Bunje – blizu je svemu, pa tako i Milni! S takvom je lokacijom najmanji problem isplanirati sadržajni dan s mnoštvom mjesta, izleta i ostalih atrakcija. Kamo god da krenete, brzo ste “doma”. U “svojoj” maloj kućici s mirisima mora!
Dan četvrti – Muzej uja Škrip, Pučišća, kućica ručak, Supetar
Četvrti dan nas je opet dočekao vjetar, no ovaj put smo bili spremi i svoju rutu prilagodili “nevremenu”. Počeli smo u Škripu, malenom mjestašcu u koje se smjestio šarmantni Muzej uja. Must see! Nudi pravu povijest slavnog bračkog ulja i kako se pravilo na starinski način. Muzej je malen, no doživljaj je ogroman! Moguće je vidjeti starinske preše i ostale alate za izradu ulja, ali i kupiti domaće likere, džemove, arancine i naravno, ulje! Muzej je moguće razgledati samostalno ili uz vodiča, koji te vodi kroz “uljnu” povijest Brača uz fine degustacije za svačije nepce. Mi nismo uzeli vodiča jer je Liv premala i vjerojatno ne bi skužila priču – no zato je skužila tajanstvene preše koje su je jako zanimale! Tura i degustacijski meni koštaju 6 eura po osobi. Za kupnju za doma preporučujem prefini liker od crnih maslina i džemove koji su opsjeli Liv. Pojela ih je kao da nema sutra! Put nas je odveo u Pučišća u kojima smo poljubili vrata. Naime, htjeli smo posjetiti tamošnju slavnu Klesarsku školu koja, nažalost, nije bila otvorena za javnost. Tako da nam je preostala samo fina kava, a zatim šetnja po parkiću u Supetru i povratak u kamp Bunju. Bilo se lijepo vratiti u “našu” kućicu i smazati slasni bolonjez!
Sve u svemu, iza nas su savršen smještaj i savršene lokacije za zabavna putovanja s djecom i obitelji. Otvoreno vas pozivam da krenete našim stopama jer ćete uživati baš kao i mi.
