Ne znam za vas, ali meni su najbolji izleti oni za koje nisam imala pojma koliko će mi sjesti i onda se vratiš s glavom punom dojmova, lokacija za koje nisi znala da postoje, i fotki koje ne izgledaju kao da su snimljenekod nas.
Tako je bilo i s ovim putovanjem po Varaždinskoj županiji.
Oni su, usput rečeno, među rijetkima koji su stvarno znali složiti dobru priču oko svog kraja i to doslovno. “Destinacija s pričom” nije samo marketinška fora, nego njihov službeni slogan. I stvarno stoji. Jer ovdje svako mjesto ima svoju priču. I ne pričam o izlizanim legendama, nego o stvarnim ljudima, lokacijama i energiji.
I ono što me najviše oduševilo, nije bilo prenemaganja, sve je bilo stvarno, lokalno, živo.
Baš onako kako volim.
A sad kad sam prošla rutu uzduž i poprijeko, mogu vam ispričati sve. Bez filtera.
Varaždin – grad obrta
Krenuli smo iz Varaždina, gdje nas je dočekala prava lokalna scena. Trg tradicijskih obrta, mjesto gdje se još uvijek proizvodi rukama. Klobučari, pčelari, keramičari… sve u vlastitim malim radnjama.
Dočekala su nas dva gospodina – jedan na onom legendarnom biciklu s ogromnim kotačem naprijed i minijaturnim iza, koji više izgleda kao dio cirkuske točke nego prometno sredstvo. Drugi s nekim starim instrumentom koji svira na okretanje ručnog kotača (ne mogu se sjetiti kako se zove), atmosfera odmah opuštena, domaća, simpatična.
I dok je grad lijep sam po sebi, pravi highlight bio je posjet Galeriji Kovačić Macolić. To nije onaj tip galerije gdje stojiš pet metara od eksponata i pitaš se smiješ li disati. Ovo je galerija u kojoj živiš dok si unutra.
Obitelj koja ju vodi pravi su domaćini. Pokazali su nam svaki kutak: od ateljea do izložbenih prostora, sve uređeno s dušom i stilom. Imala sam osjećaj kao da sam u nekoj paralelnoj verziji povijesti… miris uljane boje, drveni podovi, pas koji leži ispod stola. Ma divota.
Aquae Iasae – vrela povijest s mirisom sumpora
Varaždinske Toplice su mi oduvijek bile poznate, ali pojma nisam imala da doslovno hodam po ostatcima rimskog grada.
Aquae Iasae su nevjerojatno dobro očuvane. Ostaci termi, zidovi, bazeni… i sve to u centru mjesta. Bez stakla, bez rampi, hodate po tisućljetnoj povijesti, doslovno.
Voda koja izlazi iz tzv. šute ima 58 stupnjeva i nosi onaj karakterističan miris sumpora. Nije to miris koji biste poželjeli staviti u difuzor, ali ruke koje sam tamo oprala bile su glatke kao da sam se namazala nekom fensi kremom.
Nisam je pila, jer treba prvo pustiti da talog padne dolje, ali sam si odmah zamislila tko sve to pije i kome ću preporučiti da to isproba.
Vodičica je bila odlična – konkretna, zanimljiva, bez pretjerivanja. Spomenula je i Aquafest – manifestaciju gdje se kuhaju rimske delicije, dolaze chefovi i stvarno se radi autentična atmosfera starog Rima.
Topiary park – zeleno čudo u Sračincu
Nikad prije nisam čula da tako nešto postoji kod nas. Topiary park u Sračincu je totalno ludilo.
Za one koji se sad pitaju topi-što?, topijarstvo je umjetnost oblikovanja biljaka u razne oblike, skulpture, figure.
Da, ono kad vidiš živicu u obliku lava, djeteta koje trči, mame raširenih ruku… e pa to. Ali uživo. I domaće.
Park vodi bračni par koji se savršeno nadopunjuje, on orezuje, ona priča.
I kad kažem priča, mislim na onu vrstu storytellinga od koje ti se ne da otići jer ti srce nekako mirno dok je slušaš.
Pričala nam je kako je muž odlučio dati otkaz i posvetiti se tome, a ona je kao i uvijek, podrška.
Prvo je to bilo nešto za svoj gušt, a onda je postalo – jedini park takve vrste u Hrvatskoj.
I ono što je najluđe, najveći je po broju figura, ali najmanji po kvadraturi.
Znači, sve je gusto, bogato i baš te tjera da staneš pred svaku figuru i kažeš: “ček, jel’ ovo stvarno živa biljka?!”
Meni su najviše ostale u glavi figure ljudi, pogotovo ona gdje dijete trči u mamin zagrljaj. Sve iz biljaka, sve u jednom pokretu, i sve tako nježno.
Liv nije bila sa mnom, ali znam da bih je ovdje jedva odvukla kući. Zato se definitivno vraćam s njom. Ovo je jedno od onih mjesta koje želiš ponovno vidjeti, samo da vidiš hoćeš li ga doživjeti još jače.
Apsolutni skriveni dragulj. I apsolutni “nismo ni znali da imamo ovak’ nekaj doma”.
More Adventure – mirna Drava, najluđi dan i piknik za pamćenje
Ako moram izdvojiti najdraži trenutak s ovog putovanja, ovo mi je bio vrhunac.
Jer ja sam outdoor tip. Volim akciju, volim prirodu, volim kad se nešto događa. A s ekipom iz More Adventure sve se događa – ali bez stresa, bez forsiranja, onako kako treba.
Iza cijele priče stoji mladi GSS-ovac koji je prošao pola terena i svijeta, a onda okupio frendove iz djetinjstva i pokrenuo svoju adventure priču. Njihovo veslanje po Dravi nije “rafting” u onom klasičnom smislu – Drava ovdje nije divlja, nego mirna, spora, tiha, i upravo zato prekrasna. Neće vas prevrnuti, ali će vas iznenaditi koliko vas smiri. I kako izgleda.Zovu je Hrvatskom Amazonom, i to ne bez razloga. Vode te kroz rukavce, kroz skrivene džepove koje nitko drugi ne vidi. Imaš osjećaj da ti pokazuju nešto tajno.
Mi smo cijelo vrijeme uživali! U prirodi, u priči, u vožnji. I kad smo pomislili da je to to, nije bilo to to. Na kraju raftinga nas dočekuje vatra. Otočić usred rijeke. Piknik. Vatra gori, oko nje svi u krugu, pečemo jegere na štapu, pije se vino i pivo, svi su nasmijani, nema žurbe, nema interneta, samo stvarnost.
Bilo je toliko dobro da se nismo dali doma. Doslovno.
A kako smo zatvorili dan? Tako što su nas ubacili u džipove i krenuli off-road. Po nasipima, livadama, kroz šumu. Vozili su nas kao da nema sutra… smijeh do suza, povratak s prašinom u kosi i osmijehom preko cijelog lica.
I ono najbolje?
Sve to možete i vi.
Doslovno. Javite se dečkima iz More Adventure i oni vam slože sve – rafting, SUP, piknik, vatru, off-road, sve. Samo se dogovorite unaprijed jer sve se organizira po dogovoru. Bilo za team building, rođendan, prijateljski vikend, mogu vam složiti istu ovakvu avanturu koju smo mi imali.
Ja bih to ponovila odmah. Bez razmišljanja.
Ivanec – planinarska legenda i dječja staza u nastajanju
Ivanec me stvarno iznenadio jer nisam očekivala da će mi “manji hajk” ostati ovako u glavi. Penjali smo se do Vražjeg stolčeka – stijene s prirodnim udubljenjem koje doslovno izgleda kao stolac. I stvarno možeš sjest. Baš ono… selfie friendly.
Ono što me posebno razveselilo je da rade na dječjoj planinarskoj stazi, sa zanimljivim pločama, legendama i edukativnim sadržajem. Već sada je prilagođeno za djecu, ali plan je da to postane prava, poučna i zabavna staza za obiteljski izlet. I ja jedva čekam.
Marof – podzemni tuneli za one koji vole mrvu jeze
Iskreno? Nije moja ‘cup of tea’. Ali zato sam baš sretna da sam probala.
Podzemni bunkeri i tuneli u Marofu su impresivni i mrvicu jezivi. Meni osobno – preusko, premračno, previše onog “mirisa zatvorenog”. Nije da sam klaustrofobična, ali ovo me baš lagano zgrčilo.
Ali povijest je fascinantna, vodič je bio super, i ako volite takvu vrstu lokacija, svakako preporučujem. Ja – ✅ been there, done that. Ne vraćam se, ali drago mi je da sam bila.
Svijet prirode – hrvatske životinje i vožnja za pamćenje
Ovo nije prvi put da sam ovdje, ali je prvi put da sam doživjela panoramsku vožnju s traktorom. Na prikolici, na sijenu, s ekipom koja se smije do suza. I to je bilo fenomenalno.
Svijet prirode je poznat po domaćim, isključivo hrvatskim autohtonim životinjama konji, ovce, koze, zečevi, kokoši… sve što možeš zamisliti. I sve s velikom pažnjom napravljeno da bude pristupačno i zanimljivo djeci.
Već sam o njima pisala jer tamo često dolazim, ali ovo novo iskustvo – traktor, vožnja, smijeh i vlasnik koji je pravi domaćin, dodalo je još jedan sloj svemu.
Trakošćan – povratak u šumu i dvorac s pogledom
Trakošćan sam zadnji put posjetila kad je Liv bila beba. U kolicima, pa malo u nosiljci. Tada smo prošli cijelu šetnicu i dvorac. Nakon toga su ispraznili jezero, i dugo nisam dolazila.
Sad kad je sve ponovno puno i uređeno – Trakošćan opet izgleda čarobno.
Prošetali smo cijelu stazu uz jezero (koja je kolica-friendly, by the way), obišli dvorac, koji me ponovno oduševio svojom pričom i interijerima, i ostali duže nego što smo planirali.
I da, Instagram pozadine = check.
Vinbreg savršena baza za veću ekipu
Spavali smo u Vinbreg kući, koja nije drvena kako biste možda očekivali, nego moderno uređena kuća na brežuljku s pogledom.
Ima više objekata, veliki bazen, saunu, više soba, pa je idealna za veću ekipu. Nama je bila savršena baza – mir, tišina, zalazak sunca, ogromna terasa… Jedino što nismo uhvatili izlazak sunca – jednostavno smo spavali predobro.
Gastro + vino = ljubav
Krenuli smo od pastrva.
Posjetili smo Belski dol, ribogojilište koje opskrbljuje cijelu regiju. Vidjeli smo pastrve u svim fazama… od beba starih 2 mjeseca do riba spremnih za tanjur. Zanimljivo i edukativno, a i glad nam se probudila.
Pastrvu smo pojeli u lokalnom restoranu (Z3) koji je ne fancy, nego stvarno dobar.
Onaj tip restorana gdje jedeš svježe, jednostavno i iskreno. Najbolja pastrva ikad, bez šale.
Vinarija Košćak – vino koje ima priču i pogled koji ne prestaje
Na vrhu brijega, pogled puca na sve strane, a u sredini Vinarija Košćak.
Dočekao nas je mladi vlasnik, koji ne prodaje samo vino, nego doslovno priču, viziju, trud, inat i entuzijazam. Njegova je bila ona – “dosta mi je da ljudi kažu da su zagorska vina kisela”, pa je odlučio dokazati suprotno. I uspjelo mu je.
Vina su mu stvarno odlična, ali ono što meni ostaje je atmosfera. Nema tu snobizma. Samo ti, čaša vina, pogled i ljudi koji vole to što rade. Mi smo sjedili, pili, slušali priče, smijali se i zaboravili na vrijeme.
Ja sam si već mentalno rezervirala povratak u nekoj ljetnoj varijanti, s ekipom, dužim sjedenjem, i možda piknikom na deki ispod vinove loze.
Voodoo Lake
Bajkersko okupljalište, restoran s karakterom, jezerce, terasa, svirke… Meni je to bilo stvarno super. Nešto između “american diner meets šuma”. Dojmljivo i autentično. Voodoo Lake me totalno iznenadio. Znači, nisam imala nikakva očekivanja, a došla sam i bum. Mjesto s jezerom, drvenim stolovima, laganim rokerskim štihom i feelingom da si negdje “vani”, a zapravo si taman gdje trebaš biti. Ima tu neke sirove šminke, kao da se netko potrudio da sve izgleda spontano, a zapravo znaš da ništa nije slučajno. Klopa? Odlična. Ambijent? Super. A ako još naletiš na večer svirke, to je to. Mjesto gdje možeš s frendovima, s ekipom, pa i s klincima, svi će si naći nešto. Nije fancy, nego je “baš kako treba”. I da, vraćam se.
Bernarda hotel i restoran
Tamo smo čuli zanimljivu priču o vlasnici i podrijetlu imena. Sve jako lijepo uređeno, hrana odlična. Dobar završetak gastro dijela.
Ako vam treba destinacija gdje ćete hodati, jesti, piti, slušati priče, doživjeti i odmoriti se, Varaždinska županija sve to nudi.
I najbolje od svega, nudi to s pričom. Ne izmišljenu. Nego stvarnu, lokalnu, pravu.
A takve su uvijek najbolje.
