Sisak i Moslavina su mi godinama bili znak na autoputu.

Onaj koji prođeš na putu prema Slavoniji, registriraš ga i voziš dalje. Nikad nisam imala razlog skrenuti. Ili sam mislila da nemam.

Onda je došao poziv na press trip, dva dana, nekoliko kolega, fotograf i popis mjesta za koja sam bila sigurna da znam što su. Nisam znala. Nisam znala da ću hodati po vinu, okej, ne doslovno, da ću upoznati ovce veličine većeg psa i da u Sisku postoji zgrada u kojoj je struja postojala prije nego u Zagrebu.

Ovaj tekst nije lista što sve ima u županiji. To je ono što smo mi obišli u dva dana, onim redom kojim smo išli, s onim što mi je bilo dobro, što me iznenadilo i što bih drugačije da idem s Liv. I s onim praktičnim što meni uvijek nedostaje kad čitam tuđe tekstove: koliko traje, koliko košta i jel ima smisla s djetetom.

PRVI DAN: MOSLAVINA

Moslavina je onaj brežuljkasti dio županije oko Kutine, s Moslavačkom gorom u sredini i ravnicom oko nje. Vinogradi, kukuruz, drvene kuće i ljudi koji ti mašu s traktora. O tome kasnije.

Mi smo dan složili tako da krenemo od vina, nastavimo na biciklima, završimo za stolom i spavamo uz jezero. I to je, ispalo je, redoslijed koji ima smisla.

OPG Glavica

Krenuli smo od vinarije. Ujutro. Da, znam. Ali ima smisla 🙂
OPG Glavica je imanje braće Antuna i Ivana Glavice, na brdu iznad Kutine, s vinogradima koji se spuštaju prema ravnici. Nema parkirališta za autobuse, nema recepcije, dočeka te obitelj i to je to. Kroz pola sata znaš tko je tko, uključujući i one s četiri noge.

Njihova zvijezda je škrlet, bijela sorta koja raste praktički samo u Moslavini. Glavice ga rade ekološki, dio vina odležava u amforama, i bez da sad pametujem o vinu jer nisam stručnjak, škrlet je lagan, svjež i pije se bez razmišljanja. Vino za ručak, ne vino za filozofiranje.
Ali podrum je ono zbog čega ću ovo mjesto pamtiti.

Ukopan je u brdo, a kroz njega hodaš po staklenom podu ispod kojeg leže stotine boca. Prvi korak napraviš oprezno, kao da će puknuti. Drugi korak već gledaš dolje i misliš: ovo je nečiji višegodišnji rad, a ja po njemu hodam u tenisicama.
A onda ovce.
Glavice drže pedesetak francuskih patuljastih ovaca, jednu od najmanjih pasmina koje postoje. Sitne su, smiješne i nitko ih ne uzgaja ni za što. One su tu da budu tu. I ovo je trenutak kad sam skužila da bi Liv ovdje ostala sat vremena, a vino je ne bi ni malo zanimalo.
Točno tako ovo imanje i funkcionira. Odrasli kušaju, djeca su s ovcama, i nitko nikoga ne požuruje.
Imaju i kuće za odmor s bazenom, i nekoliko objekata jedan do drugoga, idealno za veća društva koja uz druženje, imaju i svoj mir. Lokacija na brdu iznad vinograda mi je dovoljna da se vratim i provjerim sa svojom ekipom.

PRAKTIČNE INFO
– Trajanje: 1-1,5 h s podrumom i ovcama
– Za djecu: da, zbog životinja
– Kušanje: nazovi unaprijed, nije vinoteka s radnim vremenom
– Parking: na imanju
– Kontakt: https://opg-glavica.hr/

E-bike tura sa Spinmaxxom

Od Glavice smo se prebacili na bicikle, ali električne. 🙂
I to podvlačim, jer bez motora u nogama ne bih vidjela vrh Moslavačke gore. Gledala bih ga odozdo, s klupe.

Turu vodi Spinmaxx e-Bike Tours, mala lokalna ekipa koja te s vodičemIgorom provede kroz Moslavinu, od ravnice do vrha gore. Bicikl i kacigu dobiješ od njih. Ti doneseš noge i volju.
Prvi dio ide kroz sela i uz polja. I tu me dočekalo ono što nisam očekivala.
Ljudi mašu. Ne netko, ne ponekad. Svi. Baka na klupi, dečko na traktoru, djeca s dvorišta. Prvih par kilometara sam se osjećala kao da vozim kroz reklamu za mlijeko, a onda skužiš da to nije reklama, nego da ovdje tako ide. Do kraja dana sam mahala svima. Uključujući konjima.
Konji su bili usput, na pašnjacima, pa ravnice koje ne prestaju, pa uspon kroz šumu. Moslavačka gora je regionalni park, najviši vrh je Humka, nešto manje od 500 metara. Na e-biku to nije problem, ali nije ni šetnja. Ima makadama i ima uspona gdje ćeš i s motorom malo puhati.

Nagrada je vidikovac Vis. Pogled na Kutinu, na ravnicu i na Lonjsko polje negdje u daljini. Sjeli smo i nekoliko minuta nitko nije ništa rekao.
I sad ono realno. Ovo je tura za odrasle i za stariju djecu koja stvarno voze bicikl. Ne za dječju sjedalicu, ne za kolica. S Liv ću ovo ostaviti za neku kasniju godinu.
Ako si par ili ekipa prijatelja, ovo je najbolja stvar koju sam radila u Moslavini.

PRAKTIČNE INFO
– Trajanje: nekoliko sati s pauzama, točno dogovaraš s njima
– Za djecu: samo starija djeca koja samostalno voze
– Ponesi: vodu, sloj više za vrh, tenisice koje smiju biti blatne
– Kontakt: Instagram https://www.instagram.com/spinmaxx.moslavina.ebike.tours/

FUN FUCT – Rimljani su Moslavačku goru zvali Mons Claudius. Kroz stoljeća se ime izlizalo do današnje Moslavine. Znači, kad se penješ na Humku, penješ se na Klaudijevo brdo. Rimljani su, doduše, išli pješice.

Moslavačka priča

Ovdje moram biti iskrena. U Moslavačkoj priči nisam bila prvi put.

Bila sam nekoliko puta i vraćam se uvijek iz istog razloga. Klopa.

Moslavačka priča je seosko imanje u Maloj Ludini koje vode Ivan Ožetski i njegova mama Snježana, a ideja je došla od Ivanovog djeda. Četiri stare drvene kuće, Kruška, Vrba, Agacija i Jelengaj, stare više od sto godina, preseljene ovamo dasku po dasku i uređene namještajem iz vremena kad se namještaj radio da traje. U Kruški je jacuzzi, gosti imaju bazen, tu je ribnjak s čamcem.

Sve to je lijepo. Ali ja tu dolazim jesti.

Sve tjestenine rade sami. Trganci, njoki, rezanci za juhu, štrukli, kroketi. Kruh se peče svaki dan. Zaštitno jelo je jelen u umaku od suhih šljiva i crnog vina s knedlama na pari, i ako ti to zvuči teško, jest teško. Dođi gladan i ne planiraj ništa aktivno poslije.

Mi smo došli nakon bicikla. To je jedini redoslijed koji ima smisla.

Vikendom rade Moslavački stol, samoposlužni stol s moslavačkim jelima i divljači, za koji treba rezervacija. Mi ga nismo uhvatili jer smo bili tijekom tjedna, pa ti ga preporučujem na neviđeno. To inače ne radim. Ali s obzirom na sve što sam ovdje pojela kroz godine, riskiram.

Za obitelji: igralište, teren za tenis, mali nogomet, stolni tenis, životinje. Dok se čeka hrana, a čeka se jer rade sve svježe, djeca imaju gdje biti. Kolica prolaze dvorištem bez problema.

PRAKTIČNE INFO
– Trajanje: ručak 2 h, s obilaskom imanja 3 h – Za djecu: da, igralište, ribnjak, životinje
– Rezervacija: da, za Moslavački stol vikendom obavezno
– Ponedjeljkom zatvoreno – Plaćanje: keš i kartice
– Parking: na imanju
– Kontakt: https://www.moslavackaprica.hr/

Moslavačka dolina

Spavali smo u Moslavačkoj dolini, desetak minuta od Moslavačke priče.
I ovo je koncept koji mi je bio stvarno interesantan. Uz jezero je poredano petnaest drvenih kućica, svaka nazvana po drvetu. Trešnja, Lipa,
Hrast, Javor, Breza. U svaku stane četvero ljudi plus jedan, dvije spavaće sobe, dnevni boravak s kuhinjom i terasa s pogledom na vodu. Kuhinja je ovdje ključna riječ. Doručak radiš sam, ne ovisiš o restoranu i njegovom radnom vremenu. A ako imaš dijete koje u sedam ujutro traži kakao, znaš koliko to vrijedi.

Dječje igralište gleda na polje kukuruza. Znam da to zvuči idilično, ali meni je, kao osobi koja je gledala previše filmova, prva asocijacija bila Djeca kukuruza, ali na pozitivan način. 🙂  Igralište je inače uredno, ograđeno i vidi se s terase, što znači da ti piješ kavu, a dijete je dijete.

Ima i bio jezero za kupanje. Prirodno, bez kemije, s biljkama koje čiste vodu. U rujnu se nitko nije usudio, ali ljeti je to sigurno glavni program. Uz to roštilj, tereni i vrt.

U tom vrtu sam ujutro popila kavu bez ijednog zvuka osim ptica.

Tih petnaest minuta bilo mi je vrjednije od pola atrakcija koje inače “moram” vidjeti.

Kompleks je velik i očito rađen za ekipe: obiteljska okupljanja, prijatelji, team buildinzi. Vikendom vjerojatno nećeš biti sam. Ali kućice su dovoljno razmaknute da to ne smeta.

PRAKTIČNE INFO
– Kućica: 4 + 1 osoba, kuhinja, terasa
– Cijena: 150 € + PDV po kućici za noć, popusti izvan sezone
– Za djecu: da, igralište, jezero, puno prostora, kolica bez problema
– Doručak: kuhaš sam, svrati u dućan usput
– Kontakt: https://moslavacka-dolina.hr/

FUN FACT – Sve kuće u Moslavačkoj priči i sve kućice u Moslavačkoj dolini nose imena drveća. Nije marketing, nego tradicija. Moslavačka drvena kuća gradila se od hrasta lužnjaka iz poplavnih šuma uz Lonjsko polje. Drvo koje je sto godina stajalo u vodi, pa još sto u kući. Zato su te kuće i danas tu.

DRUGI DAN: SISAK
Sisak je nekih 45 minuta vožnje od Moslavine i potpuno druga priča.
Grad na tri rijeke. Kupa, Sava i Odra se ovdje sastaju, i to su Rimljani skužili prije dvije tisuće godina kad su tu podigli Sisciju. Poslije njih tvrđava, poslije tvrđave luka i tvornice, a poslije tvornica ono što je danas: grad koji se polako vraća na rijeku.
I zato Sisak treba gledati s vode.

Brodom “Juran i Sofija” po Kupi

Kad god sam u gradu na rijeci, brod je moj prvi izbor.

Grad s vode uvijek izgleda kao da ga vidiš prvi put, čak i kad nije prvi put.

“Juran i Sofija” je katamaran s natkrivenom palubom koji kreće s pristaništa ispod Malog Kaptola, u samom centru, i dva sata plovi Kupom. Do ušća Odre, pa do mjesta gdje se Kupa ulijeva u Savu, i natrag. Uz priču vodiča o gradu, koja je bolja od bilo koje ploče u muzeju.

Vidiš obale koje su na nekim mjestima potpuno divlje iako si usred grada. Vidiš Stari grad s vode, i to je trenutno jedini način da ga vidiš izbliza, jer se obnavlja nakon potresa. I vidiš ušće, gdje se dvije rijeke doslovno razlikuju po boji.

Za djecu: paluba je natkrivena, ima gdje sjesti, a dva sata je taman granica prije nego što krene “kad ćemo doći”. Grickalice, bojice, riješeno.

PRAKTIČNE INFO
– Kada: subota i nedjelja u 11 h, od proljeća do jeseni
– Trajanje: oko 2 h
– Cijena: odrasli 5 €, djeca 7-12 godina 2,50 €, do 7 godina besplatno
– Karte: kod Malog Kaptola 20 min prije polaska
– Brod zna biti pun, nazovi dan prije: 091 7889 557
– Parking: centar, nedjeljom besplatan, subotom se naplaćuje do 13 h

VRIJEME JE ZA PRIČU: Kako je jedna bitka završila u imenu broda

U lipnju 1593. pred sisačkom se tvrđavom ponovno pojavila osmanska vojska. Već ju je dvaput pokušala osvojiti i dvaput nije uspjela, a sada se Hasan-paša vratio s vojskom pred kojom je oko tristo branitelja u tvrđavi bilo daleko malobrojnije.

Ali ovaj put priča nije ostala samo na onima unutar zidina. Braniteljima je stigla pomoć i 22. lipnja vojska koja je došla osvojiti tvrđavu doživjela je poraz. Hasan-paša izgubio je život, a bitka kod Siska postala je jedna od velikih prekretnica u ratovanju s Osmanlijama.

Gotovo dvjesto pedeset godina poslije ta se bitka vratila u Sisak, samo što su ovaj put umjesto vojnika pred publiku izašli glumci. U Velikom Kaptolu sisački su amateri 1839. izveli „Jurana i Sofiju”, dramu Ivana Kukuljevića Sakcinskog smještenu u vrijeme te bitke.

A onda su Juran i Sofija dobili još jedno mjesto u gradu, ovaj put na vodi. Po drami je nazvan brod koji danas vozi posjetitelje Kupom, pokraj krajeva o kojima se nekad pisalo za kazališnu pozornicu.

Tako je jedna bitka prvo postala priča za kazalište, a onda je ta priča dala ime brodu. Tvrđava je još uvijek tamo, samo što joj danas rijekom prilaze putnici koji žele vidjeti njezine zidine, a ne osvojiti ih.

City Garden

Nakon broda smo išli na ručak u City Garden. I “bogat ručak” je najblaži opis.

City Garden je restoran uz Kupu s velikom terasom u vrtu, po kojem je i dobio ime. Karta je široka, steakovi, rižoto, tjestenine, pizza, riba, burgeri, plus azijski kutak koji u Sisku nisam očekivala. Mi smo za grupu naručivali od svega po malo i porcije su takve da poslije trebaš šetnju.

Šetnica uz rijeku ti je na par koraka. Praktično.

Za mame: ima dječji meni, terasa je velika i dijete se može maknuti od stola bez da izađe na cestu. Rade i doručak, što je zgodno ako dolaziš rano prije broda.

PRAKTIČNE INFO
– Gdje: Rimska ulica, uz Kupu
– Za djecu: da, dječji meni, vrt
– Rezervacija: za vikend ručak da, pogotovo terasa
– Kontakt: https://citygarden.hr/

Munjara: Centar znanja i planetarij

Za kraj ono što me na cijelom putu najviše iznenadilo.

Nisam znala da u Sisku postoji Munjara. Nisam znala što je Munjara. A bome nisam znala da je unutra najmoderniji planetarij u Hrvatskoj.

Munjara je stara sisačka električna centrala uz Kupu. Krajem 2025. u njoj je otvoren Centar znanja i planetarij, s kupolom, projekcijom u 9K rezoluciji i sustavom umreženim s više od dvije tisuće planetarija u svijetu.

Ali ništa od toga ti ne znači dok ne sjedneš.

Nasloniš se, svjetla se ugase i kupola te odvede. Odrasli u našoj grupi bili su tiši nego djeca na bilo kojoj projekciji koju sam gledala. Program vodi čovjek uživo, u stvarnom vremenu, i prilagođava ga publici. Ako dijete pita gdje je Mars, ide se na Mars.

Za djecu od kojih pet godina nadalje ovo je pun pogodak. Mlađima bi mrak i zvuk mogli biti previše, procijeni sama.

I jedna stvar na koju pazi: planetarij ne radi nedjeljom i ponedjeljkom. Ako slažeš vikend, Sisak stavi u subotu.

PRAKTIČNE INFO
– Radno vrijeme: uto-pet 10-18 h, sub 10-16 h, ned i pon zatvoreno
– Projekcije: svaki puni sat
– Cijena: odrasli 7 €, djeca od 7 godina 5 €, obiteljska 20 €
– Trajanje: 1 h projekcija, još 1 h s postavom
– Za djecu: da, od predškolske dobi
– Kontakt: https://muzej-sisak.hr/

VRIJEME JE ZA PRIČU: Grad koji je upalio svjetlo prije Zagreba

U Sisku je jedne večeri svirala limena glazba, a razlog nije bio ni svadba ni nečiji rođendan. Bio je lipanj 1907. i grad je slavio paljenje električne rasvjete.

Ali prije nego što su svjetiljke mogle zasvijetliti, trebalo je napraviti nešto što Sisak dotad nije imao: vlastitu elektranu. Sagradili su je uz Kupu, u nju postavili strojeve, a po gradu razvukli žice kojima će struja stizati do svjetiljki. Do sredine svibnja sve je bilo spremno, no još se čekalo dopuštenje za pokusno pokretanje. Svjetiljke su bile na svojim mjestima, samo još nisu obavljale posao zbog kojeg su postavljene.

Elektrana je dobila ime Munjara, a ta riječ stvarno ima veze s munjom. Nekada se elektricitet nazivao i „munjina”, pa je munjara bila naziv za mjesto koje proizvodi električnu energiju. Zvuči kao da se unutra čuvaju munje za dane kad nema oluje, ali struju su ipak proizvodili strojevi.

Onda je došao 12. lipnja i u pola devet navečer Munjara je svečano puštena u pogon. Uz limenu glazbu i gradske predstavnike zasvijetlila je sisačka električna rasvjeta, a novine su zabilježile kako je grad zablistao. Nakon svih radova i čekanja, struja je napokon stigla do svjetiljki.

Za to vrijeme Zagreb je još čekao svoju gradsku električnu rasvjetu. Imao je pojedinačna električna svjetla, ali onu iz gradske elektrane dobio je tek u studenom, gotovo pet mjeseci poslije Siska. Tako je manji grad uz Kupu u nečemu pretekao veliki Zagreb.

Munjara je nastavila proizvoditi struju četrdeset godina, a onda je do Siska stigao dalekovod i električna energija počela je dolaziti od drugdje. Gradu više nije trebala njegova stara elektrana, pa je ona prestala raditi, a zgrada je s vremenom postala zapuštena. Prošle su mnoge godine, zgradu je teško oštetio i potres, ali stara Munjara ipak nije ostala prazna ruševina. Obnovili su je i u njoj napravili nešto što nema puno starih elektrana: planetarij.

Danas u nju dolaze djeca i odrasli, sjedaju ispod velike kupole i gledaju projekcije zvijezda i planeta. Kupa je i dalje vani, odmah pokraj zgrade, dok se unutra pogledom putuje daleko od Zemlje.

I tako se u Munjari svjetla danas namjerno prigušuju da bi se bolje vidjele zvijezde. U istoj onoj Munjari zbog koje su se prije više od sto godina ljudi okupili slaviti što su se svjetla napokon upalila.

KAKO BIH JA TO SLOŽILA

Mi smo išli Moslavina pa Sisak. Za vikend okreni redoslijed, zbog planetarija.

Subota, Sisak. Brod u 11, ručak u City Gardenu, planetarij u 15. Popodne vožnja u Moslavačku dolinu, prijava u kućicu, večera na terasi, kava u vrtu.

Nedjelja, Moslavina. Doručak u kućici, Glavica oko 10 (dogovoreno unaprijed): podrum, ovce, kušanje. Oko podneva Moslavačka priča i Moslavački stol. Ako si bez male djece, ujutro umjesto Glavice stavi kraću e-bike turu, pa Glavicu nakon ručka.

Ako imaš samo jedan dan, uzmi subotu i Sisak.

Ako imaš tri, dođi u petak popodne u Dolinu i ne radi ništa. Poanta trećeg dana nije još jedna lokacija, nego da ne stigneš umoran.

PAR STVARI KOJE TI ŠTEDE ŽIVCE

Nazovi unaprijed. Glavica nema radno vrijeme za kušanje, Moslavački stol traži rezervaciju, Spinmaxx dogovaraš direktno, brod zna biti pun. Ovo nije kraj u kojem “svratiš pa vidiš”.

Pazi na dane. Brod plovi vikendom, planetarij ne radi nedjeljom i ponedjeljkom, Moslavačka priča ne radi ponedjeljkom.

Auto je jedini realan način. Imanja su na selu, između njih se vozi 10-20 minuta, do Siska 45.

Gotovina na imanjima. Slojevi za brod, na vodi puše i u rujnu. Tenisice koje smiju stradati za goru.

Jedan veliki obrok dnevno. Mi smo to naučili na teži način.

I na kraju. Sve su to imanja gdje ljudi žive, ne tematski parkovi. Zatvori vrata za sobom, pitaj prije nego pustiš dijete među životinje.

I vraćaj mahanje.

ZA KRAJ

Sat vremena od Zagreba imaš vinariju gdje hodaš po staklu iznad boca, Brdo na koje se popneš biciklom i s njega gledaš Lonjsko polje, Imanje na kojem se jede kao kod bake, kućice uz jezero gdje se spava uz tišinu, i grad koji je imao struju prije Zagreba, a sad u toj istoj zgradi ima planetarij.

Ne trebaš sve.

Obitelji ovce i igralište. Paru bicikli i vino. Znatiželjnima brod i kupola. Složi si vikend oko toga.

A sljedeći put kad prolaziš pored znaka za Sisak, skreni.

Ja nisam godinama. I sad mi je žao.

Hvala Sisačko-moslavačkoj županiji koja nam je omogućila ovo putovanje i Stipi Boršiću, autoru dijela fotografija koje prate ovu priču.