Mi smo stalno negdje. To mi je posao, a iskreno, i hobi.

Ali što više putujemo, to mi je jasnije da razliku često ne radi mjesto. Radi je način na koji ga obiđeš.

Šetnja s djetetom „jer je lijepo vrijeme” traje točno do prvog „još koliko?”. Popis znamenitosti traje do druge crkve. Zato stalno tražim formate koji rade za nas: da bude zabavno, da usput nešto naučimo, a da nitko nema osjećaj da je na satu povijesti. I da postoji razlog za idući korak.

A onda sam čula za Recider, storytelling studio. Njihov posao je da mjesta pretvore u priče. Ne u ploče s godinama i stilovima, nego u priče koje ti netko ispriča dok stojiš točno tamo gdje se sve dogodilo. U kraju oko Zlatara, u suradnji s Turističkom zajednicom Zlatni istok Zagorja rade na projektu interpretacije baštine. I iz toga nastaje nešto što me zakačilo od prve rečenice.
Zig Zag Pass.
Zamisli putovnicu, ali za jedan kraj. U njoj su lokaliteti, staze i domaćini, prema najavi njih trideset. Redoslijed biraš sam, otud i „zig zag”. Na svakoj točki čeka te ploča ili oznaka s pitanjem, zadatkom ili 360 snimkom. Skupiš dovoljno točnih odgovora i otključaš pogodnost kod partnera, u vinariji, restoranu ili kući za odmor.

Hodaš, istražuješ, učiš o kraju i usput rješavaš pitanja.

Kad sam to čula, pomislila sam: pa to je to. To je ono što tražim za nas. „Idemo u šetnju” postane „idemo riješiti još jedno”, a to su dvije potpuno različite rečenice kad hodaš s djetetom.
Pass još nije vani, planira se za kraj 2026. Ali smo 3. listopada bili dio vođene tematske šetnje kroz Belec i podnožje Ivanščice, i usput zavirili u to kako nastaje Zig Zag Pass.
Ovaj tekst nije popis crkava i lokaliteta. To je ono što smo prošli, onim redom kojim smo išli, i ono zbog čega mi je ovakav izlet sjeo bolje od pola onih „pravih”.

ODAKLE KREĆE PRIČA

Krenuli smo iz Zlatara, a onda prema Belcu, selu desetak kilometara sjevernije, na pola puta do Ivanščice.

I tu moram priznati. U ovaj dio Zagorja se sama vjerojatno nikad ne bih uputila. Nisam imala razlog. Ili sam mislila da nemam.

Košara je išla s nama. U njoj fini zagorski klipići i domaće rakije. Rakije za odrasle, da se razumijemo.

A ekipa koja je išla s nama bila je genijalna. Kak taubeka dva, samo nas je bilo više.

Crkva Majke Božje Snježne

E sad. Ovo je trenutak zbog kojeg pišem ovaj tekst.
Izvana je crkva. Lijepa, uredna, zagorska, ništa te ne priprema na ono unutra.
Uđeš i ostaneš paf.
Sve je oslikano. Zidovi, svodovi, svaki kut, oltari, propovjedaonica, ograda kora u bojama. Stojiš u selu od par stotina ljudi, a imaš osjećaj da si u nekoj velikoj europskoj crkvi i da si samo krivo skrenuo.
I onda kreneš pitati: kako je ovo ovdje završilo?

VRIJEME JE ZA PRIČU: Župnik koji je htio „solidnu” crkvu

Godina je 1674. Elizabeta Keglević, udovica Jurja Erdődyja, ovdje gradi crkvu Majci Božjoj. Kasnogotičku, malu, kakve su tada bile seoske crkve.

Prođe šezdesetak godina. Crkva je stara, a Belec ima župnika koji misli da to nije dovoljno. Zove se Pavao Kunek. Godine 1739. stara se crkva ruši, a na njezinom mjestu kreće gradnja nove. Solidne, kako se i danas opisuje. Za nešto više od dvije godine stoji.

I sad, kad imaš novu crkvu, trebaš nekoga tko će je oslikati. Posao dobiva Ivan Krstitelj Ranger, pavlinski slikar koji je oslikao niz pavlinskih crkava, među njima i onu u Lepoglavi. Ranger 1741. prekriva zidove iluzionističkim slikama, onima koje varaju oko pa ti se čini da se svod otvara prema nebu. Među njima naslika i legendu po kojoj crkva nosi ime.

Dvije godine kasnije, 1743., stiže glavni oltar, a propovjedaonica je takva da je povjesničar umjetnosti Artur Schneider kasnije napisao kako može stajati uz bok, a možda čak i nadmašuje čuvenu propovjedaonicu u Wilheringu, samostanu kraj Linza, rađenu u gotovo isto vrijeme.
Na ogradi kora naslikano je Drvo spoznaje. Adam, Eva, anđeli i Bogorodica, cijela teološka priča u bojama, iznad glava vjernika.Crkvu je 12. kolovoza 1750. posvetio biskup. Od početka gradnje do posvete prošlo je jedanaest godina.

I evo je i danas. U selu, ispod Ivanščice, s unutrašnjošću zbog koje stručnjaci kažu da je jedan od najljepših primjera baroka u sjevernoj Hrvatskoj.

INFO – Crkve u Belcu nisu uvijek otvorene – Za posjet se raspitaj u Župi Belec ili, ako si došao nenajavljeno, u kući nasuprot crkve – Za djecu: neka traže Adama i Evu na ogradi kora, to je zadatak koji drži pažnju

ZNAŠ LI? Zašto „Snježna”? Po rimskoj legendi iz 4. stoljeća, Bogorodica je u snu pokazala gdje joj treba sagraditi crkvu, a znak je bio snijeg. Usred ljeta, na brežuljku Eskvilinu u Rimu. Tako je nastala bazilika Santa Maria Maggiore, a Gospa Snježna se i danas slavi 5. kolovoza. Kad sljedeći put u kolovozu kukaš na vrućinu, sjeti se Belca.

Kapela sv. Jurja

Od crkve smo pješice krenuli prema Juranščini i kapeli sv. Jurja.

Ona je potpuna suprotnost baroknoj susjedi. Starija nekoliko stoljeća, gotička, s tragovima romanike na tornju. Spominje se kao župna crkva već 1334.

ZNAŠ LI? Godine 1989., tijekom radova, ispod poda svetišta kapele sv. Jurja pronađen je kameni sarkofag iz vremena prije provale Tatara. Jedna od teorija kaže da je toranj prvo bio kosturnica belečkog veleposjednika, a da su lađa i svetište dograđeni kasnije. Je li baš tako bilo, ne zna se sigurno. Ali probaj to ispričati djetetu ispred tornja, pa mi reci je li slušalo.

BREGI, PURICE I TRAKTORI

Ovo je dio koji nećeš naći ni na jednom popisu znamenitosti. A meni je bio jednako važan kao crkva, ok, priznajem, čak i više!
Od kapele smo nastavili prema podnožju Ivanščice. Šetnja je ukupno oko 5 kilometara, s pauzama, i stvarno je lagana. Ne treba ti kondicija, treba ti vremena.

Ideš zagorskim bregima. Gore-dolje, loze s obje strane, tu i tamo stara preša pred kućom. Purice i race  u dvorištu, traktor u prolazu, lokalni psi koji, naravno, nisu u svojim dvorištima, nego vani, na cesti, i gledaju te kao da si ti taj koji je zalutao…
Što, iskreno, i jesi.
I tu sam skužila koliko je ovaj format drugačiji od muzeja ili vođene ture po gradu. Ne učiš samo povijest. Na mjestu si gdje vidiš kako ljudi na selu žive danas. Sve je mirnije. Sporije. Nitko nikamo ne žuri, pa ni ti.

Na kraju smo došli do podnožja Ivanščice. Kroz priče smo upoznali i Belecgrad, srednjovjekovnu utvrdu na njezinim južnim padinama. Gore se ovaj put nismo penjali. Belecgrad je ostao u pričama, ali sad znam da je tamo i da ga jednom želim vidjeti uživo.

INFO 

• Duljina: oko 5 km, s pauzama 
• Težina: tehnički i kondicijski lagano 
• Podloga: oko 80 % asfalt, ostatak makadam i zemlja  
• Promet: veći dio su seoske ceste kojima voze auti i traktori, manju djecu drži blizu
• Kolica: bolje nosiljka
• Obuća: čvrsta, s rebrastim đonom, tenisice koje smiju stradati 
• Ponesi: vodu, sloj više, nešto za kišu ili sunce 
• Psi: staza je OK i za pse, ali zbog lokalnih pasa svog drži na povodcu  
• Naša šetnja bila je vođena, a trasu možeš pogledati na karti staze

ZNAŠ LI? Ivanščica je s 1061 metrom najviša zagorska planina. Ove godine postala je dio Parka prirode Zagorske gore, trinaestog parka prirode u Hrvatskoj. Znači, šetaš po najmlađem parku prirode u državi.

ZIG ZAG PASS: ZAŠTO GA ČEKAM

Da budem jasna, mi smo išli na vođenu šetnju s pričama. Pass još nije gotov, nismo skupljali bodove ni otključavali pogodnosti, vidjeli smo u kojem smjeru projekt ide.

A nakon ovog dana mi je još jasnije zašto mi se taj smjer sviđa.

Priča o Kuneku i Rangeru bila je dobra zato što nam ju je netko ispričao na pravom mjestu. Pass to želi napraviti bez vodiča: da ti sam dođeš do crkve, kapele ili staze, i da te ondje dočeka pitanje koje te natjera da pogledaš malo bolje.

I još nešto. Kad imaš trideset točaka, jasno je da ovo nije za jedan izlet. Ovo je razlog da se vraćaš. Ili da ostaneš vikend.
Prema planu, Pass bi zajedno sa svojom web stranicom trebao izaći krajem 2026.: RECIDER – Storytelling & Experience Studio

ZA STOLOM: KOKOTOVA HIŽA

Ne znam za tebe, ali meni dobar izlet uvijek završava za stolom.

Ovaj je završio u Kokotovoj hiži u Klimenu, malom selu kod Konjščine. Ručak je pripremila ekipa Stare hiže Čibi, a uz njega su bila vina vinara s istoka Zagorja.
Probali smo i sokove OPG-a Kunović iz Martinšćine. A med OPG-a Herceg, Medeni raj iz Mača, ponijeli smo doma. Na Livinu veliku sreću.
Šetnja po bregima, priče i poslije fina klopa. Ne treba putovati daleko, ne treba ništa posebno organizirati, a dan je pun.
Kokotova hiža je inače kuća za odmor. I to je dobar podsjetnik da ovaj kraj ne mora biti samo jednodnevni izlet.

INFO – Kokotova hiža, Klimen, kuća za odmor – Stara hiža Čibi, restoran i OPG – OPG Herceg, Medeni raj, Mače

 

AKO OSTAJEŠ VIKEND

Jednodnevni izleti iz Zagreba su super. Ali ako te vuče vino, ovo nije jedan dan. Netko mora voziti, a vinogradi ne bježe.

Na istoku Zagorja rade, među ostalima, Bolfan Vinski vrh, Vinarija Kopjar, Vinarija Kota, vinarija obitelji Žerjavić i Orsag. Nismo ih obilazili, pa ti ne mogu pričati kakvo je kušanje. Ali to mi je već na popisu za idući put.

Smještaj i hranu najlakše ćeš složiti preko stranica turističke zajednice: kuće za odmor i restorani i OPG-ovi. Za širu sliku regije tu je Visit Zagorje.

PAR STVARI KOJE TI ŠTEDE ŽIVCE

• Crkve nisu uvijek otvorene. Javi se župi prije nego dođeš, ili pitaj u kući nasuprot crkve Majke Božje Snježne.
• Obuća je bitnija nego što misliš. Asfalt je većinom, ali onih 20 % makadama i zemlje nije za bijele tenisice.
• Seoske ceste su ceste. Promet je slab, ali ga ima. Dijete za ruku na zavojima.
• Lokalni psi su vani, ne u dvorištima. Ako ti se dijete boji pasa, reci mu unaprijed što ga čeka.
• Rakija u košari je za odrasle. Vozač zna.

I Pass još nije vani. Ako ti se ideja sviđa, prati Zlatni istok Zagorja, tamo će biti i najave budućih šetnji.

ZA KRAJ

Mene ovakvi projekti stvarno vesele.

Ne zato što je sve gotovo i savršeno, nego zato što netko sjedne i smisli kako da obitelji kroz priče i zadatke upoznaju kraj pored kojeg inače samo prođu. Tu iza stoje ljudi koji to rade s guštom, i to se vidi.

Jedva čekam Zig Zag Pass. Čim izađe, idemo ga isprobati. Do tada, ekipi držimo fige.

Izlet je ostvaren u suradnji s Recider Storytelling & Experience Studiom, u sklopu projekta interpretacije baštine TZ područja Zlatni istok Zagorja.

Dio fotografija – Donat Bukvić/Recider